POVIJEST BOLESTI ZNOGIRANOG MUŠKARCA

Eto Cimer je dobio nogu (konačno, došao je i taj dan nakon 25 godina što nekakvog hodanja, nešto malo (mrvičak) braka i sve ostalo tmine). Budući sam sada bistre glave (bar što se njega tiče) mogu promatrati razne faze njegovog ponašanja od trenutka kada sam mu rekla da je stvarno gotovo i da više povratka nema pa taman da mi skine sve zvijezde s neba, dobije na lotu nekoliko milijuna eura, da postane plav, visok, zgodan, da mu narastu novi zubi……

Prvo je prošao fazu ovisnika – ubijao se alkoholom, a nisu mu strane bile ni bilo koje droge koje su mu mogle pomoći da se uneredi u što kraćem roku. Rikao je, roktao i cvilio, nije se prao, nije jeo, nije se presvlačio, posuđivao lovu, popušio posao. Bio je glasan, dosadan i uporan ali s jasnom namjerom da ću se zbog njegovog obnevidjelog stanja smilovat i primit ga natrag u svoje okrilje.

Onda je krenuo u fazu mržnje i čvrsto je odlučio da mu se više ni jedna žena neće približiti a kamoli ovako sjebat kao ja. Sve ih redom mrzi i gade mu se jer žena je sotona koja donosi glad, bolest, siromaštvo i smrt. Gora od najezde štakora, skakavaca i miševa – sve odjednom. Neprestano je pljuvao po svim ženama gadljivim riječima. Svakodnevno je pohodio sve birtije u kvartu, pa i neke u centru grada i kao glasnogovornik muškog roda pljuvao po ženama. Čak je i pića plaćao frendovima samo da se okupe i slušaju ga. Mislim da mu dan nije bio potpun ako nije neku jadnu ženicu pobljuvao. Nitko nije bio pošteđen, niti vlastita kćer niti njena kujica.

To je trajalo neko vrijeme a onda je postao povučen – povukao se u sebe, nije komentirao ništa, tražio ništa te se bacio na stari hobi (rastavljanje svega što se u kući rastaviti dalo što šerafncigerom, što čekićem ili pilom), neumjereno se počeo kladiti, pratiti nogomet i sve sportove. Postao je sklon suicidu, maštao o vješanju ili bacanju pod vlak, a najveća želja mu je bila sjesti u auto i zabiti se u drugi, po mogućnosti da sam ja u njemu, najvećom brzinom.

I to ga je prošlo nakon nekog vremena (klađenje ga nije prošlo) pa se odlučio obogatiti. Duduše ne radom već milijunskim dobitkom na kladionici. Kladio se cijele dane i noći nadajući se da će me ti milijuni koji su mu, evo, nadohvat ruke, vratiti k njemu.

Kako ti milijuni nikako nisu dolazili postao je depresivan. Sve bližnje i daljnje davio je svojim slučajem. Krivnju svaljivao čas na mene, čas na sebe. Analizirao svaku našu minutu provedenu zajedno. Prolazio pakao, ali pakao smo prolazili i svi koji smo bili blizu njega. Samoubojstvo mu više ne pada na pamet, ali zato je svima nama došlo da se ubijemo. Počeo je umišljati sve moguće bolesti. Čak je išao tako daleko da mi je rekao da on zna da ga ja još volim, ali pod nečijim utjecajem sam se ipak odlučila za prekid (kakve li spoznaje). No on to svakako odobrava, jer on meni želi sve najbolje u životu - a on to nije. I na tu foru sam navodno trebala pasti. Ni tu me nije dobio.

Onda se odlučio posjetiti mamicu pa je kratko bio mamin sinčić – počelo je pljuvanje tipa nit kuhaš tako dobro ko mama, nit peglaš, nit me maziš nit paziš, pa zapravo niš ne vrijediš i kaj ćeš mi takva, sva nikakva pa je baš dobro kaj si otišla. A lijepo mi je mama govorila, nisam ju slušao. To je trajalo svega par dana, jer ga je vjerojatno majka zbanđala kad je shvatila da bi joj se sinek mogao vratiti za stalno.

Onda je prešao u fazu nasilnika – opsjedao me, nije mi dao ni trenutka mira, špijunirao me, slao prijeteće SMS-ove, telefonirao, prijetio, gnjavio na poslu. Pozivao me na susrete prijateljstva i mira (to je i Custer rekao indijancima), a odmah potom počeo psovati i vrijeđati, bacao stvari, razbijao, prijetio hladnim i vatrenim oružjem, čupao kosu…..i to sam preživjela, nisam se čak niti previše uzrujala, bilo mi je nekak sve svejedno. Neka me ubije ako hoće, radije bi bila mrtva nego opet s njim. Uostalom ja sam bila zaljubljena a to je posebno stanje.

Onda je shvatio da mu nijedno ponašanje nije baš donijelo neki uspjeh pa je postao mrtavladan – totalno smiren, a u sebi je likovao jer se nauživao u psihičkom mučenju.

Sada je trenutno u fazi velike sreće – odjednom više nije snužden, opet priča viceve, smije se, vratila mu se boja u lice. Brak mu je bio super na početku, ali što god je on poprimao ozbiljnije konture i obaveze to se on lošije osjećao. Dječarac u njemu naprosto nije dorastao pritiscima i obavezama, pa je zapravo sretan što me se riješio.

Sada kćer i ja još molimo boga da dođe u fazu jebca (ne bi li se malo ispraznio, a možda i zaljubio) pa da tuca sve redom, danju i noću, a kad ne tuca neka onanira, samo neka to izbaci iz sebe pa da nastupi MIR.